Vasojevku Branku Đukić, svirepo su ubila 2. septembra 1975. godine dvojica albanskih bandita sa Kosmeta dok se vraćala iz Peći sa upisa školske godine jer im nije dozvolila da joj ukaljaju čast. Na taj datum ove godine, članovi Brankine porodice, zajedno sa predstavnicima Udruženja književnika u otadžbini i rasejanju – Andrijevica, Udruženja „Gorska vila” i Udruženja potomaka i poštovalaca ratnih dobrovoljaca 1912–1918. iz Berana, posjetili su njen mramor.
Tužan je bio prilazak Brankinih sestara i ostale rodbine mramoru, a njen rođak prof. dr Slavoljub Đukić evocirao je uspomene na dostojanstvenu odivu, kćerku Rada Đukića, koja je zarad svoje djevojačke časti i ponosa izgubila život i ostala da vječito živi u sjećanjima.
–Ovaj mramor oblikom i mjestom simbolizuje okamenjeni cvijet koji, umjesto cvijetnih latica, okružuju i budno čuvaju visoke smreke i jele. Već 40 godina sa vidikovca Velike i Gornjeg Polimlja gordo stremi ka nebeskim visinama i prkosi vremenu u kojem se desio ovaj stravični zločin. Brankin mramor je svjedok najgnusnijeg i do tada neviđenog zločina, počinjenog od strane obijesnih šiptarskih bandita, koji vatrenim oružjem ugasiše njenu nevinu mladost, zaustaviše njene životne korake, zatvoriše sve njene sveske i školske knjige, zaustaviše žubor njenog života – kazao je dr Đukić.
On je dodao da je mramor svojim rukama na siparu oblikovao i postavio Brankin otac Rade.
–Brankin otac je potom u sudnici bjelopoljskog suda viteški presudio ubici i sa svojom kćerkom se vinuo u legendu – kazao je Đukić.
Nakon jezivog zločina, podsjetio je Đukić, Brankina porodica je primila mnogobrojne izraze saosjećanja u bolu, a posebno vrijedno pomenuti Rosandiće iz Makarske.
–O Brankinoj tragediji napisane su brojne elegije u kojima se metaforično i emotivno izražavaju tuga i žalost bratstva Đukić, osuda ubica i žaljenje nevine i prelijepe Vasojevke Branke. Po snazi emocija i umjetničkog stila, to se najviše ispoljava u elegiji u desetercu „Mramor na Čakoru”, koju je napisao nadareni kreator narodnog stiha Radovan Bećirović Trebješki, u osmercu „Rajska duša” Esada Papračanina Podrinjskog, „Tužnom sonetu” Vesne Raspopović i stihovima Milana R. Doderovića, koji su uklesani na Brankin spomenik na groblju u Spužu, te u tužbalici Ljubomira Perova Otovića ,,Majka Vida nariče na Brankinoj sahrani”. Brankina tragedija najbolnije se osjeća tokom slušanja pjesme „Pogibija Branke Đukić” koju pjeva narodni guslar Božidar Đukić, a koja je u suštini Bećirovićeva elegija – kazao je Đukić i istakao da je mramor poprimio karakteristike posebne svetinje.
Predsjednik Skupštine opštine Berane Goran Kiković, koji je i predsjednik Udruženja potomaka i poštovalaca ratnih dobrovoljaca 1912–1918, kazao je da Brankin mramor obavezuje na sjećanje.
–Bio sam tada isuviše mali da bih se sjećao samog čina, ali sam odrastao uz guslarsku pjesmu Božidara Boža Đukića, „Tragična pogibija Branke Đukić” i sjećam se da smo tokom slušanja te pjesme svi u porodici plakali kao da nam je Branka bila najrođenija. Poginula je tada jedna dična heroina Vasojevka, kao što su bile sve naše majke i sestre toga, a vjerujem i ovoga vremena, jer su Vasojevići časno srpsko pleme koje se borilo na ovim i mnogim drugim kotama diljem naše zemlje protiv mnogih osvajača i porobljivača. Stradali smo i od naših komšija druge vjere i nacije samo zato što smo bili Srbi, što pokazuje i ovaj mramor i brojni drugi ovakvi mramori. Branka je ostala oličenje ženske časti i ponosa, što nas obavezuje da svake godine na ovaj dan dođemo ovdje i odamo joj počast i zahvalnost što je bila takva, što je toga dana bila Kosovka djevojka – naglasio je Kiković.
Predsjednik Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju Brano Otašević istakao je da je Branka pružila nadljudski otpor dvojici zlikovaca.
–Ovaj mramor ne podsjeća samo na Branku, već i na sva zlodjela koja su pčinjena ovdje i tamo na Kosovu i Metohiji, srpskom mučilištu – kazao je Otašević.
Svoje stihove na Brankinom mramoru govorili su pjesnici Pero Vujotić, David Lalić, Branko Bato Krković i Mišo Kuburović, a uz gusle su je opjevali Milun Tomović i Mišo Kuburović.
N.V.